Home » Školski Projekti Koje Djeca Mogu Sama Praviti Kreativne Ideje Za Svako Godišnje Doba

Školski Projekti Koje Djeca Mogu Sama Praviti Kreativne Ideje Za Svako Godišnje Doba

Školski Projekti Koje Djeca Mogu Sama Praviti: Kreativne Ideje Za Svako Godišnje Doba Koje Sam Ja Isprobavao

Kada počne nova školska godina, uvek ista drama: ‘Tata, trebamo školski projekat!’ I tako krene panika. Prvo sam mislio da moram da pronađem neku super-komplikovanu, high-tech ideju da impresioniram učiteljicu. Gledao sam tutorijale, kupovao neke skupe materijale, sve ne bih li ‘pomogao’. A onda, negde oko trećeg propalog solarnog sistema koji sam ja više pravio nego dete, shvatio sam da je sve to pogrešno. Cilj nije bio savršen projekat, već da dete nešto nauči kroz pravljenje. To je bio moj ‘hladan tuš’ – moja uloga je da vodim i da pustim da se dete prlja, a ne da ja radim projekat umesto njega.

Šta vam treba (i šta možete da preskočite)

Kada se priča o školskim projektima, prva misao je često ‘koliko će ovo da košta?’. Moje iskustvo kaže: manje nego što mislite, ako ste pametni. Mislio sam da moram da kupim sve ‘profesionalne’ rekvizite, ali istina je da je većina toga bila čisto bacanje para. Evo šta sam ja koristio i šta sam naučio:

  • Za Tadpole Farmu ili Vrt u boci: Treba vam neka vrsta posude. Zaboravite fensi akvarijume iz pet-shopa ili staklenike za bilje. Obična, veća staklena tegla od turšije, ili providna plastična posuda iz kuhinje koju ste nameravali da bacite, radi posao savršeno. Dete je može samo oprati i napuniti. Za podlogu, zemlja iz bašte, pesak iz obližnjeg potoka, kamenčići sa šetnje. Preskočite: Skupa filter oprema, specijalno đubrivo. Priroda ima sve što vam treba. Cena? Verovatno nula, osim ako nemate teglu.
  • Za Model Solarnog Sistema: Kuglice od stiropora su praktične, ali i loptice koje dete ne koristi, stare novine smotane u kugle pa premazane brašnom i vodom (papir-maše), ili čak krompiri (da, krompiri!). Boje koje dete već ima kod kuće, ili tempera. Žica za veš, drveni štapići za ražnjiće, ili stari ofingeri mogu da posluže za konstrukciju. Preskočite: Gotovi setovi za solarni sistem koji koštaju bogatstvo. Dete će ih sastaviti za 15 minuta i tu je kraj učenja. Prava magija je u pravljenju i bojenju. Cena: 500-1000 dinara ako baš morate nešto da kupite, inače može i besplatno.
  • Za Lego Animaciju: Ovo je bilo moje otkriće! Treba vam pametni telefon ili tablet sa nekom besplatnom stop-motion aplikacijom (ima ih brdo), Lego kocke koje dete već ima i dobra volja. Nema tu nekih ‘posebnih’ materijala. Preskočite: Profesionalne kamere, skupi programi za montažu. Fokus je na priči i kretanju, ne na filmskoj produkciji. Cena: Nula, ako imate Lego i telefon.

Generalno, procena troškova za ovakve projekte? Očekujte od 0 do 1500 dinara. Ali u to uračunajte i ‘nevidljive troškove’ – onaj put kad kupite previše stiropora pa deo bacite, benzin za odlazak do radnje, ili onaj flomaster koji nestane posle tri minuta. Suština je da materijali budu što dostupniji i da dete može samo da ih manipuliše, bez vaše konstantne asistencije.

Proces izrade: Gde se prljaju ruke (i uči)

  1. Tadpole Farma: Put do bare i prvi posmatrački izazov. Prvo sam sa sinom otišao do obližnje bare, ne samo da bismo uhvatili punoglavce, već da posmatramo. Nije bilo ‘uzmi ih i idemo kući’, već ‘vidi kako plivaju’, ‘koji su najveći’, ‘koliko ih ima’, ‘čime se hrane’. Poneo je teglu, sam je kašikom uhvatio punoglavce i malo vodene trave. Kada smo stigli kući, sam je sipao pesak i kamenčiće koje smo skupili, pa onda vodu iz bare, i na kraju punoglavce. Satima je sedeo i posmatrao kako se mali crni tačkici kreću. Bio je sav u blatu i vodi, ali sija od ponosa. Miris bare, hladnoća vode, klizavost mulja – sve su to stvari koje je doživeo i zapamtio. Učio je strpljenju i biologiji iz prve ruke.
  2. Model Solarnog Sistema: Kreativni nered gipsa i boja. Odlučili smo se za papir-maše kugle. To znači stari novine, brašno, voda. Cela kuhinja je bila lepljiva, prašnjava od brašna i obojena raznim bojama dok smo pravili planete. Moj sin je sam razmišljao o veličinama planeta – “Neptun je veći od Zemlje, ali manji od Jupitera, je l’ tako?”. Onda je sam birao boje: Mars mora biti crven, ali Uran “ne mora da bude plav, može da bude i ljubičast!”. Pustio sam ga. Konačno, spajanje sa žicom i štapićima. To je zahtevalo preciznost i strpljenje, ali je sam našao način da ih fiksira. Prašina od gipsa kada smo pravili reljef, lepljivost papir-mašea, miris tempere – sve je bilo deo avanture. Učio je o proporcijama, planetama, ali i o upornosti i finoj motorici.
  3. Lego Animacija: Stotine slika za nekoliko sekundi priče. Ovo je zahtevalo neverovatno strpljenje, ali je donelo i neverovatnu zabavu. Moj sin je sam smislio priču (dva Lego nindže se bore za kockicu zlata), sam je postavio scenu i sam je pomerao figure. Ja sam mu samo držao telefon stabilnim i objašnjavao “samo milimetar po milimetar”. Stotine slika za samo trideset sekundi animacije! Svaka figurica je pomerena po deliću milimetra. Video sam mu na licu kombinaciju frustracije i ushićenja dok je gledao kako se njegove figurice “oživljavaju” na ekranu. Tišina dok se fokusirao, preciznost svakog pokreta, napetost da ne pomeri scenu – sve je bilo tu. Učio je o planiranju, strpljenju, uzročno-posledičnim vezama i bazičnim principima filma.

Ključna stvar ovde je da sam ja bio posmatrač i povremeni savetnik, ne izvršilac. Dete je vodilo. Da, bilo je nereda. Da, projekti nisu bili “savršeni” po nekim estetskim standardima. Ali su bili njegovi. I to je ono što se računa.

Nemojte raditi ovo što sam ja uradio

Moja najveća greška, i to mi je došlo glave više puta, bila je preterano mešanje. Na primer, kada smo pravili Vrt u boci (Closed Ecosystem). Hteo sam da to bude savršena mala replika šume, sa svim slojevima, mikroflorom i idealnim biljkama. Išao sam u specijalizovanu radnju, kupio nekakav skupi supstrat, minijaturne biljke za terarijume i sam sam počeo da postavljam slojeve – drenaža, aktivni ugalj, zemlja… Govorio sam sinu: “Ovako se to radi, sine, mora precizno!”.

On je stajao pored mene, prvo zainteresovan, pa onda sve tiši i na kraju potpuno nezainteresovan. Projekat je postajao moj projekat, a ne njegov. U jednom trenutku sam shvatio da sam ja taj koji namešta pincetom mahovinu, dok on već igra igrice. Bio sam frustriran što ne sarađuje, a onda mi je sinulo: Pa kako da sarađuje kad mu ne dozvoljavam da radi? Gušio sam ga svojom ‘savršenošću’.

Onda sam se povukao. Rekao sam mu: “Znaš šta, ovo je tvoj vrt. Radi kako ti misliš da treba.” Prepustio sam mu sve. Nije koristio onaj skupi supstrat, već običnu zemlju iz bašte. Izabrao je neke biljke koje sam ja smatrao “neodgovarajućim”. Slojevi nisu bili savršeni. Ali, znate šta? Odjednom je oživeo. Bio je satima za stolom, premeštao, zalivao (malo previše u početku), posmatrao. To je bio njegov eksperiment. Učiteljici je predstavio svoj “Dinosaurus Vrt”, jer je unutra stavio malog plastičnog dinosaurusa. Nije bio naučno savršen prikaz ekosistema, ali je bio pun života i njegove priče.

Greška koju sam napravio je bila što sam podcenio njegovu sposobnost da stvara i što sam zaboravio da je cilj učenje kroz pravljenje, a ne finalni proizvod koji izgleda kao iz magazina. Popravio sam to tako što sam se povukao i pustio ga da greši, da uči, da sam donosi odluke. I to je bila najbolja odluka koju sam mogao da donesem.

Vredi li sav taj nered i živci?

Definitivno da. Kada god se bliži kraj školske godine, a dete donese ocenu za projekat, naravno da me to raduje. Ali mnogo više me raduje kada vidim iskru u njegovim očima dok prepričava kako je sam napravio solarni sistem koji se okreće, ili kako su mu punoglavci izrasli u žabe. To je to “Authentic Learning Through Making”. Nije to ocena, to je proces, to je ponos, to je znanje koje ostaje.

Kada je moj sin predstavio svoj “Dinosaurus Vrt”, učiteljica je pitala – “Tvoj sin je to sam radio?”. Odgovorio sam s punim ponosom: “Da, on je odlučio što će biti, kako će izgledati, kako će raditi.” Nije to bio savršen terarijum po merilima naučnog časopisa, ali je bio njegov. Sa svim svojim manama, bio je jedinstven. I to je ono što je bitno. Nema šanse da biste kupili takav, ili da bi neko drugi mogao da ga napravi na isti način.

Zato, ako se pitate da li da se upuštate u ovakve projekte ili da samo kupite gotov model, moj savet je: prljajte ruke! Budite tu da vodite, da ohrabrite, da pomognete kad zapne, ali pustite dete da kreira. Taj nered, ti izlivi frustracije, pa onda trijumf kad nešto uspe – to je neprocenjivo. Verujte mi, isplati se svaki potrošeni dinar i svaki prosuti flomaster.

Imate svoju verziju ili bolji način? Pišite nam u komentarima ili pošaljite sliku na Kakonapraviti.net. Podelite svoje iskustvo “Authentic Learning Through Making”!

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top