Od 15 dolara na sat do 15.000 mesečno – Moja priča
Postoji jedna izreka koja kaže: „Ako radiš nešto što voliš, nikada nećeš raditi nijedan dan u životu.“ Zvuči divno, zar ne? Ali šta ako je tvoja realnost daleko od toga? Šta ako je tvoja svakodnevica borba za preživljavanje, zarobljena u rutini od 9 do 5 koja te iscrpljuje, ostavljajući te praznom i bez nade? Godinama sam se osjećala baš tako. Zaglavljena. Bezglavo. Kao da se penjem uz ljestvicu koja je tuđa, umjesto da gradim svoju. A onda, u jednom trenutku, sve se promijenilo. Od čišćenja izmeta u domu za minimalac, do bankovnog izvoda milionera Rona, pa sve do vezenih sweatshirt-ova i 15.000 dolara mesečno. Ovo je moja priča. Priča o buđenju, manifestaciji i hrabrosti da izgradim svoj put.
Sjećam se dana kada sam radila kao caregiver. Bilo je to prije nekoliko godina, ali uspomene su jasne kao da se juče desilo. Miris dezinficijensa, zvuk zvona za poziv u pomoć, teška tišina noćnih smjena. Moj posao je bio da se brinem o starijim ljudima, što je samo po sebi plemenito, ali realnost je bila brutalna. Smjene od 12 sati za minimalac, fizički napor, emocionalno opterećenje. Čistila sam izmet, kupala ljude, pomagala im da jedu, smijala se s njima, plakala s njima. Svaki dan je bio isti, ponavljajući se u beskrajnom ciklusu. Osjećala sam se kao da sam zarobljena u ulozi, u životnom scenariju koji nisam sama pisala.
No, i u tom mračnom periodu, naučila sam neprocjenjive lekcije. Gledala sam te ljude, neke od njih koji su proživjeli mnogo, neke od njih koji su imali bogat život, a sad su bili zavisni od drugih. Učila sam o prolaznosti života, o važnosti ljubavi i ljudskog kontakta. Ali, što je najvažnije, uvidjela sam nešto dublje o ambiciji. Neki od mojih štićenika su i dalje, uprkos godinama i bolestima, imali neku iskru u očima, želju da još nešto prožive, da ostave trag. Drugi su bili rezignirani. To me je natjeralo da se zapitam: Koja je moja svrha? Da li ću i ja jednog dana biti samo broj, još jedan radnik u sistemu koji me melje?
Život caregivers-a: lekcije o ambiciji
Rad kao caregiver bio je dvosjekli mač. S jedne strane, pružao mi je osjećaj svrhe, priliku da pomognem ranjivim ljudima. S druge strane, bio je to posao koji me je iscrpljivao do srži, fizički i mentalno. Plaća je bila minimalna, jedva dovoljna za pokrivanje osnovnih troškova. Svaki dan je bio borba. Bilo je trenutaka kada sam se pitala da li je ovo sve što mi život nudi. Gledala sam svoje kolege, Sheilu na primjer, koja je radila taj posao godinama, bez naznake da će ikada napredovati ili promijeniti nešto. Njen život je bio posvećen toj rutini, penjanju uz tuđu ljestvicu, onu koju su postavili vlasnici doma, država, sistem. Iako sam osjećala poštovanje prema Sheilinoj posvećenosti, u meni je rasla pobuna. Nisam željela taj put za sebe.
Lekcije koje sam izvukla iz tog perioda bile su surove, ali istinite. Shvatila sam da moram preuzeti odgovornost za svoj život i svoju budućnost. Nisam mogla očekivati da će neko drugi doći i spasiti me. Morala sam ja biti ta koja će napraviti promjenu. Vidjeti starije ljude koji su, uprkos svemu, zadržali smisao za humor i dostojanstvo, inspirisalo me je. Neki su mi pričali o svojim mladalačkim snovima, o propuštenim prilikama, o onome što su željeli postići, a nisu. Njihove priče su mi bile poput ogledala, pokazujući mi šta ne želim da mi se desi. Nisam htjela da jednog dana žalim za nečim što sam mogla učiniti, a nisam imala hrabrosti.
Znala sam da moram pronaći izlaz, da moram stvoriti nešto svoje. Ali kako? Nisam imala fakultetsku diplomu iz snova, nisam imala bogato nasljedstvo, nisam imala ni ideje. Imala sam samo duboki, tinjajući osjećaj nezadovoljstva i sve veću želju za nečim više. Ta želja, iako tada još nedefinisana, bila je sjeme moje buduće ambicije.
Ronova milionska trust-fund papira: trenutak buđenja
Jednog dana, dok sam obavljala svoje uobičajene dužnosti, pomagala sam Ronu da sortira poštu. Ron je bio stariji gospodin, uvijek tih i povučen. Rijetko je pričao o svom životu, ali se uvijek ponašao sa nekom vrstom dostojanstvene rezerve. Pretpostavljala sam da je bio neki umirovljeni profesor ili biznismen srednjeg ranga. Nikada nisam ni pomislila da je njegov život bio nešto izvanredno. Sve dok mi u ruke nisu dospjeli njegovi bankovni izvodi i papiri vezani za njegov trust fond.
Pogled na te papire bio je kao hladan tuš, ali i kao eksplozija u mojoj glavi. Milioni. Dolari. Na računima. Investicije. Cijeli svijet bogatstva i finansijske sigurnosti koji je bio potpuno nepoznat meni, osobi koja je brojala svaki cent. Ron, tihi starac o kojem sam brinula, bio je milioner. Njegov život je bio obezbijeđen godinama unaprijed, bez ikakvog napora s njegove strane. Njegov novac radio je za njega, a ja sam radila za siću, brišući mu zadnjicu i čisteći sobu.
U tom trenutku, nešto je puklo u meni. Osjetila sam nalet bijesa, ne prema Ronu, već prema sistemu, prema sebi, prema okolnostima. Ali taj bijes se brzo transformisao u spoznaju. Nije me zanimalo njegovo bogatstvo, već ono što je predstavljalo: slobodu. Slobodu da živiš život po svojim pravilima, slobodu da ne moraš raditi posao koji te iscrpljuje, slobodu da ostvaruješ svoje snove. Taj Ronov bankovni izvod nije bio samo papir, bio je ogledalo koje mi je pokazalo koliko sam daleko od toga gdje želim biti. Postavila sam si pitanje, glasno, u svojoj glavi, dok sam prelazila prstom preko cifara: Želim li se penjati tuđom ljestvicom kao Sheila, ili želim svoju?
Odgovor je bio jasan kao dan: Želim svoju. Taj momenat je bio prekretnica. Shvatila sam da više ne mogu nastaviti po starom. Morala sam nešto promijeniti, i to odmah. Ronovi milioni, iako ne moji, postali su simbol onoga što je moguće, podsjetnik da postoji drugi put, put koji sam ja trebala pronaći i izgraditi. Ta spoznaja me je oslobodila i istovremeno prestrašila. Put je bio neizvjestan, ali želja da se oslobodim lanaca 9-to-5 rutine bila je jača od straha.
Amazon Flex depresija i dani u krevetu
Nakon odluke da napustim posao caregiver-a, mislila sam da će stvari odmah krenuti nabolje. Naivno, zar ne? Tražila sam nešto fleksibilnije, nešto što će mi dati više kontrole nad vremenom. Počela sam raditi za Amazon Flex, dostavljajući pakete. Ideja je bila super: radim kad hoću, koliko hoću. Realnost? Satima sam vozila po gradu, često u noćnim smjenama, sama, u potpunoj tišini, sa samo GPS-om za društvo. Gorivo je bilo skupo, amortizacija auta ogromna. Zarada je jedva pokrivala troškove, a ja sam se osjećala još usamljenije i besmislenije nego prije.
Ta faza je bila period duboke depresije. Vraćala bih se kući iscrpljena, bez energije za bilo šta. Ponekad bih danima ležala u krevetu, utonula u samosažaljenje. Ti dani